Monday, December 18, 2006

INFORMACIJA SVIM DRAGIM POSETIOCIMA MOG BLOGA!

PRESELILA SAM SE NA SVOJ SAJT:

www.ivonazivkovic.net

Neki stari tekstovi su preuredjeni, gramatički i slovno korigovani, a neki dopunjeni (apdejtovani).
Sajt je još u fazi rada, a novi tekstovi će biti postirani od sada samo na sajtu.
Blog će ostati u rezervi za svaki slučaj.
Jer, kako se DEMONKRATIJA u Srbiji širi, ko zna …
Dobrodošli!

www.ivonazivkovic.net

Sunday, November 05, 2006



PONOVO AKTUELNO!!!

SADAM HUSEIN JE OSUDJEN NA SMRT.
ALI, DA LI JE ČOVEK SA BRADOM ZAISTA SADAM HUSEIN?



Samo pogled na zube "diktatora" Huseina, i "osudjenika" Huseina na pocetku sudjenja, forenzicarima mnogo govori. Vi prosudite sami uz tekst koji je prosle godine postiran na ovom blogu i objavljen u nedeljniku "Svedok", maja 2005.

http://ivonazivkovic.blogspot.com/2005/05/da-li-je-sadam-husein-zaista-uhvaen_31.html

Wednesday, October 25, 2006

LICEMERJE BORISA TADIĆA- SRBI DA RADE, STRANCI DA ZARADJUJU


Šta je posao političara?
Čemu služe strane donacije i novac programa CARDS?
Kome treba srpska profesionalna vojska?
Kako predsednik Boris Tadić gradjane Srbije prodaje kao robove?
Zamka novog Ustava



Piše:
Ivona Živković

Predsednik Srbije Boris Tadić svakako će ući u istoriju srpskog naroda upisan velikim crnim slovima. Ne samo kao predsednik koji je od gradjana Srbije stvorio robove u skladu sa potrebama transnacionalnog korporativnog biznisa, već i zbog patološkog licemerja.

Da li predsednik Tadić uopšte zna šta radi i za koga radi?

Pogledajmo činjenice.

Političke poruke kojima se predsednik Tadić najviše služi su: »nova radna mesta« i »borba sa siromaštvom«. Čuli ste to svakako već stotinama puta.
Šta je radno mesto?

Radno mesto je prostor u kome čovek radom stvara odredjene materijalne vrednosti. Ove vrednosti se ne mogu stvoriti ni na jedan drugi način osim radom. Tako čovek da bi živeo mora da ima hranu (da je proizvede), da ima vodu (da je nadje, prečisti i distribuira), da ima sklonište (da ga sagradi) i da ima energente (da ih iskopa, preradi i distribuira. Ovo su elementarne stvari bez kojih čovek ne može da živi i svaka država proizvodju ovih dobara smatra strateškim dobrima. Da bi jedan narod ova strateška dobra zaštitio, on svoju ekonomiju (oikonomia znači gazdinstvo) ogradjuje i fizički brani vojskom.
Tako ogradjeno gazdinstvo jednog ili više naroda zove se država (etat).
Savremena država razvila je i poseban sistem upravljanja ekonomijom, a tehnika odnosno veština ove uprave se zove politika.


Dakle, šta je posao političara? Da štite ekonomiju u državi, da štite nacionalno gazdinstvo - svoju privredu, prirodne resurse, rentne kapitale, i da jačaju i održavaju svoju vojsku kako im drugi ne bi oteli sirovine i naselili se na teritoriju.

Kako nemaju svi narodi na teritoriji gde žive neophodne sirovine za preživljavanje, ova dobra se razmenjuju.
Kao pomoćno sredstvo u ovoj trgovini koristi se novac. Novac sam po sebi nije vrednost (jer se ne može jesti, piti, koristiti kao zaklon, a još manja mu je energetska vrednost ako bi se naložio zarad ogreva). Dakle novac je samo papir, priznanica koja se koristi u razmeni dobara. Bez obzira koliko novca imali, on vredi samo ako za njega možete zamenom da dobijete neku vrednost. Ako neko ko ima brašno neće ni za milijardu dolara da vam ga proda, vi ćete umreti od gladi kao dolarski milijarder. Isto je i sa zlatom.


Vrednost novcu (kao i zlatu) u medjunarodnoj razmeni daju bankari koji dolare ili evre emituju. Zlato se više ne koristi jer ga nema toliko koliki je obim razmene dobara, a papira ima beskonačno, pa i mnogo više nego što na tržištu ima stvarnih vrednosti. Na žalost, emitovanje dolara i evra odavno više ne prati i ekonomija država koje ovaj novac izdaju, već se oni i bez kontrole država štampaju u onim iznosima koliko to žele privatni bankari (FED i ECB). Novac koji nema pokriće u ekonomiji zove se zamišljeni novac odnosno spekulativni novac. To je bankarski novac. On se koristi samo onda kada je gazdinstvo u situaciji da mora da se zaduži kako bi sa nulte tačke pokrenulo neku proizvodnju. Ovako pozajmljen novac nikada se ne sme trošiti za finansiranje onoga što ne stvara dobit.


Ovim spekulativnim novcem na žalost njegovi vlasnici već decenijama veoma efektno kupuju prave vrednosti širom sveta ucenama i pritiscima na narode sa malim ekonomijama, ali i korupcijom i obmanjivanjem političara. Bankari zato na čelu država najviše vole glupe, finansijski neuke, kao i gramzive političare. Takvima obilato finansiraju predizborne kampanje širom sveta i zasipaju ih donacijama i takozvanom bespovratnom finansijskom pomoći.

Tako mnoge države pod pretnjom oružijem ili uvlačenjem u ratove moraju da se zadužuju kod medjunarodnih bankarskih institucija, a dugove otplaćuju svojim sirovinama, proizvodima (ako ih imaju), ili radom svojih gradjana koje kao radnu snagu ustupaju bankarima i njihovim transnacionalnim korporacijama.

Nakon 5. oktobra 2000. ogromna količina ovakvog zamišljenog novca, bez ikakve vrednosti osim one koju mu daje onaj ko ga prihvata kao sredstvo plaćanja, preko donacija i kredita ušla je i u Srbiju. Gradjani Srbije taj novac nisu stvorili prodajom svojih proizvoda i sirovina, već su ga dobili na pozajmicu ili kao bespovratnu pomoć preko programa CARDS. Ovaj novac inače gladni i siroti grdajani nikada ne dobiju u ruke, već on završi u džepovima političara i njihovih prijatelja. Tako je ova »pomoć« u stvari mito za političare. Sada znate odakle našim političarima velike pare.

Ovaj spekulativan novac medjutim nije ušao sam, jer se u siromašnoj zemlji koja nema robu ni tehnologije ništa ne može kupiti. Sa njim u Srbiju ušla i primamljiva strana roba i to široke potrošnje. Tako su gradjani Srbije ovaj novac zahvaljujući svojoj korumpiranoj i neukoj vladi potrošili za popravke ulica, uličnu ukrasnu rasvetu, gradnju puteva, popravku mostova, kupovinu kola, stanova, kućnih aparata i sl. I naravno, najveći deo su vratili stranim ekonomijama. Ono na šta ga nisu potrošili, to je da modernizuju kopanje sopstvene rude, da izgrade i poprave sopstvene fabrike, kupe nove tehnologije, da pokrenu sopstvenu ekonomuju da bi ovaj dug mogli da vrate u proiyvodima.

Sada, nacionalno gazdinstvo ne radi, a dug stoji kao omča oko vrata. Ono malo uspešnih kompanija koje su donosile zaradu prodate su strancima. Mobtel, cementare, Satrid, Frikom, Satrid, Takovo, Merima, Hemofarm, Knjaz Miloš, Duvanska industrija... Redjajte sami.

Novac (papir) od njihove prodaje se sada rasporedjuje i dalje u potrošnju i ta raspodela se zove »Nacionalni investicioni plan«. Njime se »investira« u kulturu, u plate prosvetarima i lekarima, u krečenje bolnica, škola, asfaltiranje ulica, puteva... Kako će okrečena bolnica i škola da proizvedu hranu, lekove, energente...?

Srbija tako perfidnom igrom medjunarodnog faktora i neznanjem i glupošću domaćih političara ostaje bez kapitala i to: rentnog, stečenog ili prirodnog. Skoro sve je prodato i sve se može prodati strancima.

Novi ustav upravo predvidja prodaju strancima gradjevinskog zemljišta i nekretnina i obećava »otvoreno i slobodno tržište«(čl.82)

Srpsku ekonomiju novim Ustavom više niko ne može štititi.


Kada neko ostane bez alata i bez zemlje postaje kmet ili rob.

Kada jedan narod ustupi svoju svoju ekonomiju (proda drugima gazdovanje proizvodnjom hrane, vode, nafte, gradjevinskog materijala, struje) on više nema potrebe da ima svoju državu. Ustav tu paše kao leptir mašna na golom čoveku.

Takvom narodu ni vojska više nije potrebna jer nema šta da čuva. Vojska se onda ustupa (prodaje) onome ko ekonomske interese ima. Takve usluge se danas zovu »mirovne misije« i one se obavljaju baš tamo gde se nalaze dobri strateški resursi i jaki ekonomski potencijali potrebni transnacionalnim korporacijama.

Narod bez svoje zemlje, bez svojih sredstava za poizvodnju ostaje samo gola radna snaga koja grozničavo očekuje da mu neko da da za njega nešto radi kako bi se prehranio. Ko nema za hleb ne postavlja pitanje cene svoga rada. Predsednik Tito je radnu snagu šezdesetih godina ustupao Nemcima, a predsednik Tadić transnacionalnim korporacijama.

Tako, dok vlada Vojislava Koštunice srpsku ekonomiju rasprodaje i uništava, Boris Tadić otvara strane fabrike (!) i licemerno narodu obećava KMETOVSKA I ROBOVSKA »RADNA MESTA«. Narod da radi, a stranci da gazduju i ubiraju dobit. Eto, to je politika koju po nalogu stranog korporativnog lobija sprovode državni izdajnici Koštunica i Tadić.

Koliko je ovo licemerno, govori i to da je u novi Ustav ugradjena i odredba o »zabrani ropstva, položaja sličnog ropstvu i prinudnog rada« (čl. 26). I baš je to kao pohvalu novom Ustavu pred parlamentarcima izneo, niko drugi do predsednik Tadić.

Kakva laž!

Pa šta je nego ropstvo kada čovek mora da radi za drugoga, jer je ostao bez ikakvih materijalnih dobara? Šta je nego prinudan rada kada danas zaposleni u mnogim stranim kompanijama i bankama nemaju radno vreme i ne mogu da koriste godišnji odmor. Ne da gazda! Šta je nego položaj sličan ropstvu kada radnici ne dobijaju plate mesecima, kada nema ko da ih zaštiti, kada tužilaštva neće da pokreću sudske sporove protiv korumpiranih i povezanih sindikalnih i državnih funkcionera?

Ono što u novom Ustavu ne piše, a moralo bi, to je NEOTUDJIVO PRAVO GRADJANA SRBIJE DA RASPOLAŽU DOBITI OD SVOGA RADA.

Eto kako se od gradjana Srbije danas prave robovi i kmetovi. Ali ne zapisa li davno Seneka: »Koliko robova , toliko neprijatelja«.



p.s.
Za informaciju našim neukim i neobaveštenim političarima, ovih dana se u obaveštajnim i vojnim krugovima SAD uveliko zucka o mogućem potpunom povlačanju Amerikanaca iz Iraka. Vojnici to zovu »sajgonska evakuacija«. Tako se pojavio i tajni spisak »Baas partije« sa imenima za likvidaciju velikog broja iračkih kolaboracionista uključujući mnoge članove sadašnje iračke, proameričke vlade.
Dakle, savet našim političarima: pratite šta se dogadja u Iraku.

Friday, September 15, 2006

MOGU LI POSAO MINISTRA RADITI NEVLADINE ORGANIZACIJE I NOVINARI?

/Ovaj tekst nedeljnik NIN nije objavio./


U SRBIJI SE ČITAVA ZAVRZLAMA SA ZAKONOM O RADIODIFUZIJI UPRAVO DOGODILA JER VLADA NIJE PREUZELA DA ODRADI POSAO U OVOJ STRATEŠKI VAŽNOJ OBLASTI, A ŠTO JE PO ZAKONU O MINISTARSTVIMA BILA OBAVEZNA.



Kompletan tekst je na mom blogu:

www.radiodifuzija.blogspot.com

Wednesday, September 06, 2006

DA LI I PRINC ČARLS MOŽE DOŽIVETI »NEZGODU« KAO PRINCEZA DAJANA?

Tačno devet godina je prošlo od kako je u tunelu Pont de l' Alma u Parizu, 31.avgusta 1997. stradala popularna britanska Princeza od Velsa, Dajana.
Po zvaničnom izveštaju francuske policije ona je bila u Mercedesu 600 SEL sa svojim verenikom Dodi Al Fajedom i svojim telohraniteljem Trevor Riz Džonsom. Vozio ih je Henri Pol šef obezbedjenja hotela Ritz u Parizu. Henri Pol je po navodima istrage bio pod jakim dejstvom alkohola. Pokušavao da pobegne od grupe paparaca na motorima koji su pratili automobil. Pri brzini od 180 kilometara na sat Pol je izgubio kontrolu i Mercedes je udario, bez kočenja, u stub, odbio se i zatim udario u suprotni zid tunela. Dodi Al Fajed i Henri Pol su poginuli na licu mesta, Princeza je premninula u jednoj pariskoj bolnici nekoliko sati kasnije. Jedini preživeli je princezin licni telohranitelj Trevor Riz Džons.

Odmah su krenule glasine da je udes aranžirala britanska tajna služba MI6 na zahtev Bakingemske palate, koja navodno nije mogla da podnese da prinčevi Vilijam i Hari imaju polubrata (polusestra se nije pominjala) koji bi bio Arapin po ocu, ukoliko bi se Dajana udala za Al Fajeda. Oni su, navodno, to planirali i već čekali dete.

VAŽNO JE KOMPROMITOVATI PRINCA ČARLSA

Nakon sedam godina, januara 2004. Dejli Miror je objavio ekskluzivno i jedno pismo, koje je Princeza Dajana dala svom batleru, Polu Barelu, sa tim da ga on čuva kao dokaz za ubuduće , ukoliko joj se nešto desi. U pismu Dajana otkriva da će joj se dogoditi neka nesreća i da joj o glavi radi niko drugi do “njen muž”, jer planira da joj smesti saobraćajku u automobilu sa neispravnim kočnicama. Zanimljivo je da Dajana ispisuje svoja strahovanja oslovljavajući princa Čarlsa veoma naglašeno sa »moj muž« iako je mnogo logičnije da kaže Čarls ili Princ Čarls, ako se pismom obraća baš batleru .

Zašto je Barel o svemu ćutao sedam godina , ostala je tajna. Ovaj levičarski list inače je poznat po svojim antirojalističkim stavovima, i članovi britanske kraljevske porodice najčešće su tema za ismevanje.
Manjakvosti pisma su i što Dajana i pored vrhunske škole koju je imala kao profesor engleskoj jezika, pravi sitne pravopisne greške, pa tako rečenicu počinje malim slovom i sl. Najzanimljivije je što Princeza od Velsa za pismo koristi memorandum »Kennington Palace«, što je mesto u jugositočnom Londonu gde trenutno živi Nadbiskup od Keterburija. Dajana je inače živela u Kensington Palace. Ali, izgleda da se potkrala mala greška...
Da li je bilo teško krivotvoriti princezin rukopis? Njen rukopis je bio svima dostupan iz brojnih pisma, pa je u svakom kompjuteru mogla biti izvršena rekombinacija svih slova kako ih je ona pisala. Pravopis i logika su , medjutim, ispali problem.

Mediji su u kompromitovanju princa Čarlsa otišli i dalje, pa su pored pisma stručnjaci psiholozi analizirali psihološku strukturu ličnosti prestolonaslednika, posebno naglašavajući kako je imao veoma nesrećno detinjstvo i da se školovao u spartanskim uslovima u Gordstounu u Škotskoj. Glavešina ove stare škole je bio Kurt Han, osnivač Hitlerovog podmlatka. Ono što se u analizi ne navodi je ogromna finansijska potpora Hitleru koju su mu pružili judeo- bankari iz SAD, koji su finsnijski i rodbinski povezani i sa Britanskom kraljevskom porodicom.
Princ Čarls se tri godine nakon pogibije princeze Dajane oženio katolkinjom i raspuštenicom Kamilom Šand Parker Bouls , koja je prvobitno bila udata za kumčeta Kraljice majke, Endrijua Parkera Boulsa.
Da li bi, medjutim, baš princu Čarlsu krvna veza njegovih sinova sa arapskom porodicom, Al Fajed, predstavljala nešto potpuno neprihvatljivo i dinastički štetno? Pogledajmo kakvi su zapravo politički stavovi Princa Čarlsa i kakvi su njegovi odnosi sa aktuelnom vladom Tonija Blera.

PRINC ČARLS PROTIV POLITKE BUŠA I BLERA

Klajv Gudman (Clive Goodman) , urednik koji prati kraljevsku porodicu u rubrici News of the world (NOTW), za Fox News, Ruperta Mardoka, u jednom svom komentaru od 9. februara 2003. izmedju ostalog kaže sledeće:

“… uporos tome sto je glavnokomandujući pukovnik za 17 pukova Čarls je pokazao jako malo javne podrške za britanske vojnike, pilote i mornare koji su otišli da rizikuju svoje živote u Golfskom zalivu… Takodje zabrinjava da on ne skriva svoja antiamerička gledišta u razgovorima sa članovima arapskih kraljevskih porodica i pred njihovim vodećim zvaničnicima. Jedan neimenovani izvor iz britanskog parlamenta rekao je nedavno: ‘Downing street se odvno trudi da ne uvlači princa ni u kakve državne poslove – jer brinu zbog njegove reakcije’. On ima to ludačko gledište da je on glas naroda”.
Ovo očigledno pokazuje da je Princ bio veoma skeptičan slanju britanskih vojnika u Irak, što neokonzervativnom ratnohuškačkom lobiju sa osovine Buš- Bler – Mardok, nikako ne odgovara.

U svojoj tiradi protiv princa Čarlsa Gudman piše i ovo:
“Prinčeva gledišta vode nas do zabrinjavajućeg raskola sa američkim rukovodstvom. Pre dva meseca, Čarls je prekinuo svoju zvaničnu posetu SAD jer je Bela Kuća jasno stavila do znanja da je on - nepoželjan. Grdnja, direktno od predsednika Buša -stigla je, iako su sigurnosni izvori savetovali da Čarlsovo prisustvo u SAD može ugroziti naše medjusobno dobre odnose. Naše diplomate u Vašingtonu bile su veoma zabrinute da bi Princ mogao javno pokazati svoje neslaganje sa predsednikom Bušom. Čarls, koji čita Kuran svakog dana i često kod kuće nosi islamsku odoru , provodi duge sate u diskusijama o problemima Srednjeg Istoka sa saudijskom kraljevskom porodicom. Jedan od njegovih najbližih prijatelja je i bivši saudijski ambasador Ghazi Algosaibi koji je pisao poemu u slavu prve žene bombaša samoubice. Algosaibi je napisao izmedju ostalog da su ‘vrata raja sada za nju otvorena’, a jednom je izjavio za Izraelce da su gori od nacista. Bio je više puta sasvim regularni gost Čarlsovom seoskom domu u Highgrove, pre nego što je opozvan od svoje vlade.
Čarls je takodje blizak sa jordanskim kraljem Abdulom. Njegova žena kraljica Ranija je bliska prijateljica Kamile Parker Bouls i njen čest gost u St James's Palace .
U svojim privatnim razgovorima Princ govori i o ‘Američkom imperijalizmu” koji urušava čitav Srednji Istok. ‘Naravno, Sadam je zao čovek, ali američki imperijalizam neće rešiti problem’, rekao je u jednoj diskusiji Čarls. On jednostavno saoseća sa svojim saudijskim kraljevskim prijateljima, kada govori o njihovom strahu od američkih stvarnih namera u Iraku.
Jedan blizak prijatelj mi je rekao i ovo: ‘Oni veruju da SAD nameravaju da ekonomski potpuno slome čitavu ekonomiju Golfskog zaliva kako bi preuzeli kontrolu nad naftom. Jednom kada se to dogodi, napetost izmedju Izraela i Palestine će eksplodirati. Čarlsov susret pre dva dana sa predsednikm Širakom je izazvao ozbiljnu diplomatsku zabrinutost . Tako je pre susreta Foreign Office zatražio od Princa da ne pokreće temu o Iraku. Članovi njegovog kabineta su to obećali, ali Čarls je smatrao da on može slobodno da iznosi svoje mišljenje ukoliko tu temu otvori Širak. Zato Downing street ne želi da ima podršku Princa Čarlsa’.
‘U tako osetljivim vremenima, njegovi stavovi su pogrešni, pogrešni, pogrešni’, kaže izvor iz britanskog parlamenta’, ” zaključuje svoj tekst Mardokov urednik Gudman.

Ali odakle Gudmanu sve te informacije o princu Čarlsu? Ko su njegovi pouzdani izvori?

PRISLUŠKIVANJE I TEČNI EKSPLOZIV

Po izvorima bliskim američkoj nacionalnoj bezbednosti (NSA) i kako je izvestio Time Europe, Gudman je sada pod istragom jer je otkriveno da je učestvovao u prisluškivanju mobilnih telefona koji su koristili članovi kancelarije princa Čarlsa, a prisluškivan je i njegov lični broj.
Tvrdi se čak da je Čarls prikriveno davao svoju podršku nastojanjima nekih članova levog krila Laburističke partije da izvrše svrgavanje Tonija Blera sa funkcije premijera, dok je on bio na odmoru na Barbadosu. Ulogu glavnog pučiste je preuzeo Džon Preskot , pomoćnik premijera, kome Bler u svom odsustvu ipak nije poverio kabinet već je za to odredio Džona Rida, ministra unutrašnjih poslova (nekada komunističkog studentskog lidera, a danas vodju desnog krila Laburista) . Blera su podržali Ministar pravde Lord Goldsmit, kao i Lord Falkoner.
Sastanak partije u Blerovom odsustvu, pokazao je da veliki broj dojučerašnjih Blerovih sledbenika sa desnog krila Laburista, sada iznosi prema njegovoj politici veoma kritične stavove. Tako se u raspravi moglo čuti da se predsednik Buš u Iraku “uvalio u teška govna”, dok su ga neki nazivali kaubojem.

Preskot je na sastanku čak otvoreno nazvao Bušovu politiku na Srednjem Istoku - sranjem.
Tako je britanska podrška Bušu ozbiljno dovedena u pitanje i to baš u najnezgodnijem trenutku kada se u novembru održavaju medjuizbori za Kongres.

Zbog ovoga su Mardokovi mediji Preskota odmah počastili pridevima “pijanac”, “ženskaroš”, “svinja”…

Ali mediji su učinili i više od toga.

U američkim obaveštajnim krugovima veruje se da su baš Bler , Mardok i Buš (svi neokonzervativci) uz pomoć agenata iz MI6, da bi skrenuli pažnju oko nesuglasica u vladi, izmislili navodne terorističke akcije sa tečnim eksplozivom na avionskoj liniji za SAD, o čemu su koroprativni globalni mediji danima izveštavali. Hapšenja “članova” Al Kaide i dalje navodno traju, a putnici širom sveta se na aerodromima I po metroima šikaniraju, pretresaju, zastrašuju…
Teror, rat, medjudržavna tenzija neokonzervativnim političkim snagama poslednjih godina potrebni su i kao pokretačko gorivo i kao maska za promašenu politiku na Srednjem Istoku.

Princ Čarls to očigledno ne želi da prihvati. Zato se iz neokonzervativnih krugova odavno već o Čarlsu plasiraju kompromitujuće priče, ruši se njegov ugled, sve sa ciljem da se on nikada ne nadje na tronu nakon Kraljice Elizabete, već da se odmah ustoliči princ Vilijam – mlad i neupućen.

Pored toga sve su uočljivija nastojanja neokonzervativaca da se oslabi zajednica država Komonvelta , jer upravo ona predstavlja respektabilnu snagu koja kraljevskoj porodici daje moć u medjudržavnoj politici (53 države) i predstavlja okosnicu stare I moćne imperijalsitičke britanske monarhije.

KRALJ ČARLS PRVI PROTIV JEVREJA

I samo pominjanje reči - Kralj Čarls - u moćnim judeo- bankarskim krugovima, koji su ostvarivali značajnu kontrolu nad engleskom ekonomijom punih hiljadu godina unazad, finansirajući brojne ratove i borbe za tron raznih dinastija, stvara neku vrstu jeze. Jer, iako su s vremena na vreme od nekog monarha jevrejski zajmodavci bili napadani i proterivani, oni su uvek uspevali da se povrate i održe u blizini krune.
Tako je Kralj Čarls I i poznat baš po tome što im je zabranio povratak nakon izgona u 13. veku. Tek revolucionarnim prevratom koji je izvršio Oliver Kromvel, finansijski potpomognut od jevrejskih bankara sredinom 17. veka, uspeli su ponovo da se vrate u Englesku. Već 1694. uspeli su bankari da dobiju i vlasništvo nad centralnom engleskom bankom, stvaranjem Bank of England.
Čarls I pogubljen je 30. januara 1649.
Iako je moć judejskih - bankara i cionista od tada enormno ojačala, Englezi im ipak nisu dali dobrovoljno, nakon Drugog svetskog rata, Palestinu na upravljanje i zbog toga su cionisti i danas veoma oprezni sa Britanijom. Dolazak na tron nekog novog Čarlsa koji bi monarhiju želeo da održi na tradicionalnim principima protestanstske hrišćaneke vere i u dobrim odnosima sa Arapima, kao i brojnim afričkim državama članicama Komonvelta, ali ne i sa Izraelom, predstavlja očito opasnost za cionistički lobi. Posebno što su cionisti Britaniju maksimalno iskoristili, a zatim prevarili i ponizili terorističkim akcijama (1946.) protiv njenih vojnika, proteravši ih zauvek iz Palestine. Britanija je nakon tri godina, bila prinudjena i da zvanično prizna državu Izrael (29. januara 1949.)


SIMBOLIKA
Pogledajmo simboliku koja se (da li sama?), nametnula. Naime tačno 29. januara 1999. godine Princ Čarls i njegova verenica Kamila Parker Bouls (devojačko prezime Šand) prvi put su se zvanično pojavili kao par u javnosti prilikom proslave jednog rodjendana. Proslava je upriličena u hotelu Ritz u Londonu. Par se pojavio na glavnom ulazu gde su ih dočekali blicevi stotina fotoaparata i kamera. Pokojna princeza Dajana je poslednji put izašla iz pariskog Ritza na zadnja vrata, bežeći od bliceva paparaca.

Taj 29. januar 1999. godine i u cionističkim krugovima je veliki praznik, jer predstavlja tačno 50 godina kada su Britance naterali da im zvanično priznaju državu Izrael. Ali, ne samo to. 30 . januar 1999. predstavlja i tačno 350 godina od egzekucije Čarlsa I, najvećeg neprijatelja engleskih Jevreja. Da li su datum da se baš tada pojave u javnosti ispred hotela Ritz izabrali baš Čarls i Kamila ili im je neko taj datum namerno sugerisao, ostaje tajna.

Navedimo i još jednu pikanteriju, a to je da sahrani princeze Dajane. 6. septembra 1997. nije prisustvovao glavni britanski rabin, sa obrazloženjem da je sahrana pala na dan Šabata, što je ekvivalent hrišćanskoj nedelji. Da li je to opravdanje, s obzirom da je Dajana bila hrišćanka, a ne Jevrejka ostavlja nedoumicu.
No simbolika je jedno, politika drugo, a okolnosti vezane za sam udes, nešto sasvim treće. Za sada se jedino pouzdano može reći da smrt princeze Dajane nikako nije bila slučajna. Jer, činjenice do kojih je nakon devet godina došla istraga upravo to i pokazuju.
Pogledajmo samo neka otkrića.

ŠTA JE SVE OTKRILA ISTRAGA

Kao prvo analize krvi vozača Henri Pola su bile pogrešne, kako se kasnije u istrazi pokazalo, jer su u mrtvačnici rezultati izgleda zamenjeni. Okrivljeni francuski eksperti su tako “utvrdili” da je vozač Henri Pol kriv za nesreću jer je imao tri puta više alkohola u sebi nego što je to dozvoljeno. Dva francuska eksperta se sad mogu suočiti sa optužbama za krivično delo davanja lažnog iskaza.
Francuska policija nije nikada htela da obelodani imena dvadeset leševa koji su se te noći, 31. avgusta 1997. nalazili u mrtvačnici.

Tehničar koji je radio te noči u forenzičkoj laboratoriji i koji je mogao da zameni nalaze nije više živ.

Takodje je evidentno iz video snimka nadzornih kamera u hotelu Ritz da Pol nije delovao pijano. Pol je inače stigao u hotel negde oko 10 sati uveče i ponašao se sasvim normalno, dok je parkirao svoj automobil. Nakon toga bio je u redovnom u dogovoru sa dva člana Dajaninog obezbedjenja te večeri, Trevorom Rizom i »Kezom« Vingfildom. Niko nije primetio da je pod dejstvom alkohola. Puštanje lažnih informacija u medijima, medjutim, uključilo je i tvrdnje “pouzdanih izvora” da je Henri Pol bio lečeni alkoholičar. Analize njegove jetre to su, medjutim, demantovale. Pol je čak uspešno prošao rigorozan pregled za dobijanje pilotske dozvole i vozio je mali avion iz hobija.

Čitav tunel Pont de l' Alma i okolina bili su te noći uoči udesa načičkani agentima britanske i francuske tajne službe, kojoj je, kako je kasnije utvrdjeno, pripadao i vozač Henri Pol. Henri Pol je bio taj koji je krenuo kroz tunel, putem kojim nisu planirali da idu. Automobil Mercedes S 600 nije bio vlasništvo Fajeda već hotela Ritz. Ova zamena je izvršena neposredno pred polazak uz saglasnost Dodija Al Fajeda jer mu je predočeno da će tako zavarati paparace koji su ih čekali na izlasku iz hotela. Inače ovaj Mercedes je imao daleko slabiju karoseriju od onog koji je Dodi Al Fajed koristio. Tako je posao Dodijevog vozača, Filipa Dornea, preuzeo hotelski šef obezbedjenja, Henri Pol. Inače baš taj Mercedes bio je nekoliko nedelja pre udesa ukraden. Te noći Pol nije koristo najkraći put do Dodijevog stana, gde se par uputio, već zaobilazni.

Stručnjaci , neki od bivših agenata MI6, izneli su brojne pretpostavke da je automobil bio modifikovan i da je nad njim izvršeno daljinsko preuzimanje kontrole upravljanja . To znači da Pol više nije mogao da kontroliše vozilo i da su kočnice i volan bili blokirani. Daljinsko upravljanje je moglo biti vršeno iz drugog automobila koji se paralelno kretao. Neki očevici uprno su tvrdili da su videli jedan Fiat Uno kome se kasnije izgubio svaki trag, ali i da su videli jak stroboskopski efekat neposredno pre sudara.

Baš kad je Mercedes ušao u tunal sve policijske radio stanice u Parizu su naprasno izgubile prijem. Na ovaj način bilo je onemogućena brza komunikacija, što je moglo Dajani da spasi život. Hitna pomoć je kasnila čitav sat, sa obrazloženjem da je u gradu gužva. Princezu Dajanu koja je posle sudara još bila živa, hitna pomoć je vozila veoma sporo, prošavši pored tri bolnice koje su bile bliže.
Prvi navodni svedoci koji su se našli na licu mesta u tunelu su bili turisti, Jevreji iz SAD. Samo njihive izjave date su u udarnim medijima.
I nadzorne kamere u tunelu naprasno su prestale baš tada da rade tako da sam trenutak sudara uopšte nije snimljen.

Neki svedoci su izjavili da su čuli i pucnjavu iz tunela.

Mesto udesa je nekoliko sati nakon udesa potpuno počišćeno, što je onemogućilo policajcima dužu detaljnu pretragu. Inače čitava istraga je obavljena traljavo. U britanskoj ambasadi u Parizu tvrdili su da uopšte nisu znali da je Dajana u Parizu, iako su dva starija oficira MI6 posetila ambasadu istog dana kada je ona stigla. MI6 , po trdnjama mnogih poznavaoca rada ove službe, upravo se bavio i obezbedjivanjem članova kraljevske porodice kada putuju u inostranstvo, što je uključivalo i praćenje princeze Dajane. Kaže se i da je ona kada god bi putovala u SAD izbegavala da je bilo ko iz te službe prati.

U svojoj dobrovoljnoj pismenoj izjavi pred sudijom Hervom Stefanom, Ričard Džons Čarls Tomlinson , biši oficir MI6, koji danas živi u Ženevi izneo je podatke koje je Al Fajed stavio i na svoj sajt www.alfayed.com. Inače na ovom sajtu porodica Al Fajed je objavila mnoge podatke za koje je javnost ostala uskraćena, apelujući na sve koji nešto znaju i mogu da pomognu u istrazi da mu se jave. Mohamedu Al Fajedu je odbijen zahtev da izvrši nezavisnu analizu uzoraka krvi i DNA.

Tomlinson je radio za MI6, od 1991. do 1995. U 1992. radio je na poslovima koji su se ticali nadzora krijumčarenje oružija iz tada raspadajućeg Sovjetskog Saveza. Iz tog perioda on tvrdi da mu je poznato da je Hotel Ritz u Parizu često koriščen kao mesto sastanaka visokih engleskih obavestajaca i da se najznačajniji informator tu sastajao sa svojim nadredjenim oficirom.

Ime glavnog informatora nikome nije bilo poznato, jer se on vodio pod kodnim brojem. Tomlinson je zbog nekih razloga koje je detaljno naveo u svojoj istrazi pokušao da sazna ko je informator i došao do dosijea čoveka koji je radio kao obezbedjenje u hotelu Ritz u Parizu i koji mu je posebno pao u oči jer se iz njegovog dosijea videlo da je bio Francuz. Tomlinson kaže da je to neobično za MI6 da se za tako važne informacije oslanja na stranog informatora. Tomlinson ne tvrdi da se seća tačno imena tog čoveka, ali da veruje iz mnogih naznaka da je to upravo bio Henri Pol. Izvori iz Mosada tvrde da je bio zavrbovan i od Mosada da špijunira za njih, a tvrdi se i da je bolovao od neizlečive bolesti u završnom stadijumu. Nakon njegove smrti na njegov račun u jednoj banci legla je veća suma novca.

Tomlinson je dalje naveo da mu je poznato da su neki «paparaci« koji su navodno bili za petama princezi kao medijskoj ličnosti, bili članovi »UKN«, malog korpusa honorarnih saradnika koji je obavljao za MI6 fotografske usluge, kao i razne foto ekspertize Tomlinson veruje da bi se analizom tih fotografija lako došlo do ljudi koji su tu učestvovali, te bi ih svakako trebalo ponaosob saslušati u istrazi. Zaista, tri paparaca su kasnije tvrdila da je Pol napustio parking Ritz Hotela ogromnom brzinom, mada je kamera hotelskog obezbedjenja pokazala da se odvezao sasvim normalno.

Tomlinson je još 1998. izneo tvrdnju da je po sličnom scenariju MI6 planirao ubistvo Slobdana Milošeiva uz pomoć stroboskopskog efekta koji potpuno zaslepljuje vozača i automobila sa daljinskim upravljanjem koji bi imao udes u tunelu. Bilo je planirano da se to ubisto odradi u vreme pregovora u Rambujeu u Parizu.

I nakon devet godina istrage nove nedumice i sumnje nadvijaju se
nad istragom koja već košta 4 miliona funti i pod imenom Operation Paget, vodi je sada Lord Stevens, bivši šef Metripoliten policije.

I Mohamed Al Fajed, kome Englezi ne daju državljanstvo već 20 godina, i što je po nekima posledica uticaja cionističkog lobija koji Fajeda ne može da smisli, uporan je u svojoj privatnoj istrazi . Problem mu sada pravi i odbijanje Trevora Riz Džonsa da ponovo svedoči. On se navodno ničega ne seća i nije psihički u stanju da ponovo prolazi kroz istragu. On sada radi u Njujorku u UN kao obezbedjenje. Taj posao mu je upravo Al Fajed našao, baš kao što mu je platio veoma skupe troškove oko 100 000 funti za operaciju lica , zbog povreda koje mu je naneo vazdušni jastuk. Zato je Al Fajed veoma razočaran u Riza. Inače Riz je u medjuvremenu napiso knjigu “Bodyguard’s story” gde je opisao svoje sećanje na Dajanu. Izdavanje knjige je omogućio moćni američki izdavac Hachette book.


Ivona Živković

Saturday, July 29, 2006

TESLIN AUTO NA KOSMIČKU ENERGIJU

U knjizi “Tajne tehnologije hladnog rata – projekat Haarp i dalje”, Gerija Vasilatosa, pominje se i Teslin prijemnik energije koji je on izgleda veoma uspešno 1930. testrirao na automobilu.
Vasilatos piše da je Tesla već ranije proučavao stanje naelektrisanih čestica u čvrsto nabijenom vrtlogu etera (jonosfere). Snaga koja se ispoljavala u blizini takve vrtložne eterične konstrukcije bila je ogromna, a eterska težina održavala je izvanrednu stabilnost.
U takvu konstrukciju postavljena kristalna rešetka stvorila bi električni napon. Sa izvesnim metalnim rešetkama unutaratomsko polje energije koje bi se tada stvaralo bilo je neizmerno.
Zna se da je Tesla u svom radu tražio napon kojim bi ove eterske izlive energije pokrenuo, a kada bi takva energija pokuljala trebalo ju je jednostavno uhvatiti specijalno kontsruisanim prijemnikom i sprovesti u električni motor.
Jedan takav prijemnik je Tesla očito veoma uspešno isprobao na automobilu 1930.
Priču o tome zabeležio je aeronautički inženjer Derek Alhers, koji je stupio u kontakt sa Teslinim rodjakom iz Jugoslavije, Petrom Savom, koga je Tesla pozvao u Bufalo da zajedno testiraju automobil “na struju”. U druge očito nije imao poverenja.
To je bio auto marke Pierce Arrow, jedan od luksuznih automobila tog perioda. U autu se nalazio električni motor dužine oko 1 metra i obima oko 60 cantimetara. Iz njega su vodila dva debela kabla vezana za prednju kontrolnu tablu. Dodato je bilo i skladište za 12 Voltne baterije.
Maksimalna brzina rotora je bila 30 okretaja u sekundi sa vučom od 80 konjskih snaga. Bila je tu i antenska cev visoka 1,8 metara uglavljena u zadnji deo auta.
Tesla je seo na mesto suvozača I počeo da podešava prijemnik energije na komandnoj tabli koji nije bio veći od kratkotalasnog običnog radija. U njemu se nalazilo 12 specijalnih cevi koje je Tesla poneo sa sobom u maloj kutiji u obliku kofera.
Savo je rekao Ahleru da je Tesla prijemnik sastavljao u hotelskoj sobi. Ove neobične cevi tačno su ulegle u svoja ležišta kada ih je postavio. Kada je gurnuo dve cevi Tesla je rekao da sada imaju struju i da može da okrene kontakt ključ. Savo je to učinio, ali nikakv s zvvuk nije se čuo. Ali, čim je pritisnuo gas automobil je krenuo. Sve vreme vožnje nikakav zvuk motora se nije čuo.
Nije poznato koliku su dužinu puta prešli, za osam dana koliko su se vozili, ali gorivo nikada nisu sipali.
Brzina koju su dostizali je bila od 90 do 120 milja na sat.
Osmog dana zaustavili su se na nekoj staroj farmi 20 milja od Bafala. Auto su tamo ostavili u jednom ambaru, a Tesla je poneo svojih 12 cevi iz prijemnika i ključ za pokretanje.
Dok su se vozili gradom i kroz predgradja Tesla nije želeo da odgovara na Petrova pitanja. Tek kada su bili daleko izvan grada rekao je rodjaku da je pokretačka snaga auta povezana sa “misterioznom radijacijom koja dolazi iz etera” i da je “energija na raspolaganju u neograničenim količinama”. Savo se prisetio i reči da on “ne zna odakle ona dolazi, ali da čovečanstvo treba da bude zahvalno za njeno postojanje”. Mala spravica na suvozačevoj strani očito je primala tu misterioznu energiju.
Savo je još stekao utisak da se Tesla plašio da neko ne otkrije njegova istraživanja. Uspeo je samo da saznao kako Tesla očekuje da će se njegova sprava uskoro koristiti na velikim brodovima, čamcima, vozovima i u automobilima.
Kasnije je Savo načuo da je prijemnik sa cevima i ključem ubrzo nakon vožnje spaljen zbog sigurnosti “jer su procurile neke informacije”.
Mesec dana nakon vožnje Petra Savu je pozvao čovek koji se predstavio kao Lee de Forest I pitao ga kako mu se dopala vožnja? Savo je odgovorio da je bio veoma radostan zbog te misteriozne vožnje, a de Forset mu je rekao je da njegov ujak Tesla najveći živi naučnik na svetu.
Kada je kasnije Savo pitao ujaka Teslu da li će njegov “prijemnik” biti negde upotrebljen, Tesla je šturo odgovorio da je bio u pregovorima sa nekim od najvećih kompanija za izgradnju brodova. Kako je Savo dalje zapitkivao ujak je postajao ljut I neveoljan za priču. Savo je saznao da je bio veoma zabrinut za sigurnost svojih pronalazaka i sve testove je radio uz veliku predostrožnost i tajnovitost jer je nekoliko puta bio žrtva manipulacija.
Danas se na Aljasci pod pokroviteljstvom Pentagona u okviru projekta HAARP vrši zagrevanje čestica jonosfere (na visini od 65 do 950 km) radio talasima ekstremno visoke i niske frekvencije gde se delovi jonosfere pretvaraju u viskotemperaturnu plazmu. Posledica su promene klime iznad odredjenog područija. Veruje se da su mnoge suše i poplave poslednjih godina, posebno u zemljama koje je američka administracija proglasila “osovinom zla”, posledica ovog zastrašujućeg savremenog oružija.

Ivona Živković

Objavljeno u NIN-u,06.07.2006.

Friday, June 30, 2006

DA LI NEOBIČNE KRADJE INFORMACIJA U SAD IMAJU VEZE SA AGENCIJOM DARPA I PROJEKTOM TOTALNE INFORMATIVNE BAZE DŽONA POINDEKSTERA

Ivona Živković

Dok se u našem parlamentu vodila rasprava o uvodenju novih ličnih karata sa čipom, u kome bi bili pohranjeni svi podaci i vlasniku, mnogi poslanici sa pravom su pitali ko bi sve mogao raspolagati njihovim podacima?
Da li zaista ima razloga da brigu?
Iz poverljivih izvora američke Agencije za Nacionalnu Bezbednost (National Security Agency- NSA) ovih dana može se čuti priča o kradjama bez presedana raznih informacionih podataka. Na spisku prijavljhenih kradja u poslednje dve godine veliki je broj ukradenih kompjutera, hard diskova, neovlašćeno iskopiranih baza podataka, hakerski napadnutih informacionih baza i sl. Broj i način ovako poharanih kompjutera je do sada nezabeležen u svetu.

Meta kradljivaca su uglavnom kompujterski fajlovi sa finasisjkim transakcijama, bankovnim računima, medicinskom arhivom, podaci o zaposlenima gde su posebno na meti podaci iz kartona socijalne sigurnosti (bez ovog kartona u SAD se ne može zaposliti, a mnoge banke traže broj kartona kako bi izdale nekom platnu karticu, pa ga imaju skopro svi gradjani SAD). Kradu se fizički kompjuteri ili hakerski: zdravstveni kartioni pacijenata, elektronska pošta zaposlenih, stručni radovi studenata, spiskovi birača, podaci o učenicima, studentima, stipendistima, spiskovi zaposlenih u državnim i privatnim kompanijama, baze podataka u staračkim domovima, podaci o uživaocima socijalne pomoći, starim licima...
Na meti su i podaci iz oblasti telekomunikacija i razni softveri.
Posebno zabrinjava što kradje u mnogim privatnim kompanijama verovatno i nisu prijavljene, jer se vlasnici plaše za svoju poslovnu reputaciju ili prosto ne žele policiju u svojoj kompaniji.
Sve ovo predstavlja ogroman broj podataka koji se daljim povezivanjem i analizom dobijenih informacija tiče stotina miliona ljudi i u SAD i u svetu.
Iskusni agenti NSA, medjutim, tvrde da ovoliko kradja ne može biti slučajnost, već se verovatno vode iz nekog neformalnog centra moći.
Ako je kradja u domenu organizovanog kriminala, pitanje je kome su potrebni svi ti podaci?
Najčešće se zato postavlja pitanje da li se to tajno sprovodi program Pentagona i agencije DARPA o Totalnoj Informacionoj Budnosti (Total Information Awerness), a čije je finansiranje Kongres 2003. odbacio?


TOTALNA BAZA PODATAKA

Radi se o Kancelariji Značajnih Informacija (Information Awerness Office - IAO), osnovanoj 2002. u sklopu Agencije za unapredjivanje istraživačkih projekata u oblasti odbrane (Defence Advanced Research Projects Agency), sa popularnom skraćenicom DARPA. Agencija DARPA radi u sklopu Pentagona i poznata je po pravljenju projekata za nove ratne tehnologije koje se graniče sa fantastikom.
Idejni tvorac kancelarije IAO bio je Džon Poindekster penzionisani pomorski admiral, koji je izgubio posao savetnika za nacionalnu bezbednost u vreme Ronalda Regana nakon afere Iran- Kontra. Tada je optužen za višestruka krivična dela i to: za zaveru, laganje pred Kongresom, prevaru vlade i predsednika i uništavanje dokaza u aferi Iran – Kontra. Sa generalom Oliverom Nortom uništio je tada oko 5 000 imejl poruka u vezi nelegale prodaje oružija Iranu (islamskim fundamentalistima), a zatim finsiranja Kontraša u Nikaragvi, sa ciljem rušenja legalne vlasti. Neke poruke, koje su imale back-up , i koje su zaboravili da unište, otkrile su da je u čitav biznis možda bio umešan i sam predsednik Regan, a što je Poindekster u istrazi i pred Kongresom negirao.
Iako osudjen na kaznu zatvora, Poindekster je pozvan da još jednom svedoči pred Konresom, pa mu je to u zamenu za pružene informacije omogućilo imunitet. Posle 180 svedočenja Poindekster se mnogih detalja jednostavno »nije više sećao«.

Kada je Džordž Buš januara 2002. Poindekstera postavio za rukovoidoca novoformirane Kancelarije za značajne infomacije (IAO), u agenciji DARPA, pri Ministarstvu odbrane, bilo je to u vašingtonskim krugovima pravi šok.
Povod za otvaranje ove kancelarije bio je teroristički napad 11. septembra 2001. na Njujork i Pentagon koji je američke gradjane, a posebno Kongres, uverio da se protiv terorista mora raditi preventivno. U svojoj knjizi »Prelaženje Rubikona« Majk Rupert, publicista i bivši policajac, tvrdi medjutim da su upravo neke službe iz Pentagona učestvovale u ovom terorističkom napadu pri čemu je teško optužio i samog potpredsednika Čejnija, koji je sve nadgledao. Ovo nikada nije dokazano , jer su svi materijali iz istrage o dogadjaju 11. septembra proglašeni državnom tajnom, a na snagu je stupio i Patriotski zakon koji kongresmenima i policiji zabranjuje bilo kakvo iznošenje podataka u javnost. Zakon je i dalje na snazi, a Ruperta neki nezavisni novinari nazivaju plaćenim dezinformatorom neokonzervativaca. U svakom slučaju DARPA je dobila mogućnost da realizuje svoj program IAO.
Ideja je bila da Kancelarija Džona Poindekstera izradi projekat na bazi širokog prikupljanja informacija iz svih vidova komunikacije: interneta, telefona, imejlova, faks linija... A za sve to trebalo je imati posebne programe koji bi informacije sakupljali, klasifikovali, arhivirali i sa posebnim softverskim alatima brzo ukrštaili, obradjivali i prosledjivali svuda gde je potrebno. Prostor za obradu je ČITAV SVET, jer TERORISTI SU SVUDA.

Zašto je izabran baš penzionisani admiral sa doktoratom Poindekster?
On je 1996. godine počeo da radi u maloj privatnoj kompaniji »Syntek Technologies” koja je pod ugovorom radila projekte u oblasti odbrane, ali i neke komercijalne poslove. Firma je imala ugovor i sa DARPA. Kao potpredsednik firme radio je na projektu za DARPA koji je nazvan GENOA. Cilj projekta je bio da se napravi softverska podloga sa ogromnu bazu podataka koja bi bila rudnik svih vrsta informacija, pri čemu bi se sve one na svaki mogući način mogle povezivati.
Evo kako je Poindekster predstavio svoj program “Totalna Informaciona Budnost” na skupu “DARPA TECH” avgusta 2002., u Enhejmu u Kaliforniji:
“Obaveštajno prikupljanje mora obuhvatiti hiljede ljudi čiji identitet i kretanje obično ne znamo. To je analogno traženju podmornice u okeanu šumova - mi moramo nači teroriste u svetu različitih šumova, da razumemo šta planiraju, razvijaju, i da pripremimo unapred sve opcije za sprečavanje njihovog napada”
Jedan od najznačajnijih zadataka u tom cilju za dr Poindekstera je bilo praćenje svih vidova transakcija:
“Ako neka grupa terorista namerava da izvrši napad najbolji način da im se udje u trag je praćenje svih njihovih transakcija u informacionom prostoru jer u svakoj komunikaciji ostaje neki potpis, neki znak…”
Zato je Po Poindeksteru bilo potrebno stvaranje jednog totalnog sistema nadzora u kome različite baze podataka mogu da komuniciraju, sjedinjuju se I transferišu gde treba, što brže I što pouzdanije.
“Naš cilj je totalna informaciona budnost”, naglasio je Poindekster. “… Nama je potrebno više nego da budemo sigurni da različite baze potadaka medjusobno komuniciraju, nama je potreban način da iscedimo informaciju koja nam je značajna iz svih onih ujedinjenih baza, ali da osiguramo da privatna informacija svakog gradjanina bude zaštićena”,
Dakle, da specijalni alati ne bi “cedili” tamo gde ne treba, podaci gradjana bi u “totalnoj bazi” bili posebno identifikovani I zaštićeni kao takvi. To znači da “totalna baza” mora imati I totalne podatke (!)
Tako je Kancelarija značajnih informacija (IAO) postavila sebi cilj da “izmišlja, razvija, primenjuje, sjedinjava, prikazuje I prenosi informacione tehnologije, komponente I prototipoove informacionih sistema koji će biti stalno nadgledani kako bi se posebnim alatima suprostavili asimetričnoj pretnji”( misli se na doktrinu asimetričnog ratovanja-asymetric warfare). Projekat je nazvan TOTALNA INFORMACIONA BUDNOST. (Total Information Awerness - TIA)
Tehnologije koje bio se pri tom povezivale bile su već usvojene kao projekti DARPA:
To je uključivalo projekat Džonatana Filipsa “Humana identifikacaija sa daljine- HumanID” što je podrazumevlo korišćenje multimodalne bimetričke tehnologije identifikacije.
Dag Dajer je razvijao program nazvan GENISYS, koji održava sve potrebne podatke u totalnoj bazi, ali tako da se oni, bez obzira u kom delu sveta prikupljeni, mogu koristiti kao u centralnoj bazi. Tehnologija čitanja podrazumevala bi potpunu zaštitu podataka od neovlašćenih lica.
Čarls Vejn je zadužen za programe nazvane TIDES I EARS. Zadatak programa je da automatski, sa bilo kog jezika informaciju pronadje, prevede i konvertuje u tekst. To znači da se svaka strana reč uhvaćena u telefonskom razgovoru, npr. odmah može identifikovati i prevesti na engleski. Program bi obuhvatio oko hiljadu jezika.
Tu je i program bio-nadzora Larija Vilisa, kao i projekat GENOA 2, Toma Armjuira, koji ima zadatak inteligentne analize ogromne količine podataka, odnosno izrade posebnih softverskih alata koji bi taj posao obavljali.
DARPA je imala 2003. i projekat Open BSD, što je značili izradu besplatnog operativnog sistema čiji je glavni cilj bio bezbednost. Podrazumeva se da bi ag korisnici računara rado instalirali- radi svoje bezbednosti(!) Finansiranje je prekinuto navodno zbog jednog važnog programera, koji je izneo u javnost neke svoje antiratne stavove. Ipak, oko 2,3 miliona dolara je već potrošeno na izradu ovog programa.
Dakle TIA projekt je imao cilj objedinjavanje svih ovih projekata koji bi motrili I obradjivali milijarde komunikacionih razmena, a inteligentne mašine bi iz obilja podataka našle sumnjive detelje koji bi otkrili terorističke planove(!)
Da li vam sve ovo deluje sumanuto?
Upravo su to shvatili i mnogi kongresmeni. Iznete su i u javnosti žestoke kritike da takav sistem može predstavljati uvod u društvo masovnog nadzora. Tako je IAO odlukom Kongresa 2003. skunut sa državnog budžeta.
Ali da li se ipak sprovodi? I da li je u tom poslu i dalje Džon Poindekster (iskusni zaverenik) ili je ideju i posao preuzeo neko drugi? I da li sa ovim ima veze odluka Bila Gejtsa da se posveti “humanitarnom radu”?
U svakom slučaju bar znamo zbog čega ćemo mi u Srbiji biti čipovani.


SAMO U POSLEDNJA TRI MESECA OVE GODINE PRIJAVLJENE SU SLEDEĆE KRADJE:
Od Denverske izborne komisije ukradeno je 150 000 glasačkih podataka.

Iz Odeljenja za prihode u Oregonu nestalo je delovanjem virusa 2.200 pesonalnih fajlova.

Iz Union Pacifik železnice ukradeni su podaci za 30 000 korisnika.

Iz KDDI Telco, Japan iscurili su podaci o 4 miliona telefonskih brojeva iz odeljenja za finansije.

Državni oditor iz Minesote ostao je bez kompjutera sa podacima o 493 zaposlena.

Iz Human Medicare Program-a nestali su medicinski podaci za 17 000 korisnika.

Hanford Nuclear Reservation pokraden je za 4 000 brojeva karata socijalne sigurnosti.

Univerzitet u Delaveru prijavio je kradju brojeva socijalnih karata za 1.076 korisnka.

Trgovinska Potomak Banka ostala je bez kompjutera sa podacima o 48 000 korisnika.

Internacionalni univerzitet u Floridi ostao je bez podataka o nekoliko hiljada korisnika.

Majami univerzitet u Ohaju zbog uništenja opreme izgubio je podatke o 851 studentu. Slično su prošli Američki Institut CPA, Uiniverzitetski zdravstveni centar Hadson u Ohaju (ostao bez medicinskih podataka za 60 000 korisnika).

Korporacija za studentske pozajmice iz Teksasa, ostala je bez kompjutera sa podacima oko 1.300 000 korisnika.

Wells Fargo Bank prijavila je nestanak komjutera sa podacima o računima.
Iz Odeljenja za rad sa veteranima (Dept. of Veterans Affairs) nestali su kompjuteri sa medicinskim podacima 28.700.000 korisnika.
Columbus Bank & Trust je ostala bez podataka o kreditnim karticama.
Ministarstvo odbrane je pretrpelo hakerski upad u bazu sa finansijskim podacima I kartama socijalne sigurnosti.
Morgan Stanley, Clydesdale Bank (UK), Master Card takodje su imali hakerski upad u bazu.
Američki Crveni Krst, Fraser Health Nadleštvo iz Kolumbije, Univerzitet Fairbanks na Aljasci I mnogo drugih prijavili su nestanak svojih baza podataka.
I ministartsvo poljoprivrede je imalo sličnu kradju podataka za 26 000 zaposlenih. Univerzitet u Alabami je pokraden za podatke o 9 800 donatora bubrega.
Kradje nisu postedjene ni vojne baze podataka, kao na primer US Marines Corps gde su ukradini brojevi socijalnih karata, dok je mornarica je 23.juna objavila da su joj ukradeni brojevi socijalne sigurnosti i podaci o rodenju za 28.000 mornaričkih službenika i njihovih porodica.
Kradju je pretrpela i Bank of America gde su nestale informacije 1.200 000 zaposlenih.
Spisak oštećenih je podugačak, a poverljivi izvori iz FBI tvrde da im je skrenuta pažnja da ne vrše nikakvu istragu.

www.waynemadsenreport.com